U osmansku Bosnu trapistički redovnik Franz Pfaner stigao je s nekoliko
redovničke subraće 21.lipnja 1869. i taj se dan smatra utemeljenjem
samostana Marija Zvijezda u Delibašinu Selu kod Banje Luke, koje će kasnije u
narodu biti jednostavno preimenovano u – Trapiste. Banjalučki trapisti imaju
neprocjenjive zasluge za razvoj toga kraja i za poboljšanje životnih uvjeta
stanovništva. U krugu njihovoga samostana izgrađen je pravi
poljoprivredno-industrijski kombinat, ciglana, kovačnica s radionicom za plugove, žitnica-silos, kamenolom,
mlin, sirara, pilana, sušionica šljiva, pivara, tvornica cigle i crijepa,
klaonica, mlin za mljevenje kostiju i tvornica tutkala, voćni i šumski rasadnik,
tvornica sukna sa predionicom i tkaonicom, štamparija sa kartonažom i
knjigovežnicom, bačvarska, stolarska i kolarska radionica. Izgradili su bolnicu, dječje
sirotište, obiteljske kuće za svoje radnike, radnički azil, primali na
školovanje i izučavanje zanata siromašnu djecu.
Franz Pfanner otputovao je 1883. u
Transvaal (Južna Afrika), gdje je osnovao samostan Marianhill po istom modelu
kao banjalučki. Tamo je umro i pokopan 1909. u 84. godini života.
U pismu bratu Ivanu u matični samostan Mariawald u Njemačkoj,
Pfaner piše o svojim mukama da krajiške katolike oduči od rakije.
Dragi brate u Kristu Ivane,
Samostan Marija Zvijezda, 18. 3. 1873. AD
Epistolu ovu šaljem u bisagama diplomatske pošte austrijskog konzula
Stanislava Dragančića iz Banje Luke koja će, uz pomoć Svemogućeg kojem se molim
za tvoje zdravlje, stići do Mariawalda. Evo su nepune četiri godine otkad
smo ovdje, u Turskoj, mi Cisterciti, u mjesecu junu Ljeta Gospodnjeg 1869., a
nakon bezuspješnih nastojanja da to učinimo u Austriji, Hrvatskoj i Ugarskoj,
utemeljili naš samostan. Istini za volju, udaljeni smo sat hoda od grada na
sjever prema Savi, ali to ima i dobru stranu. Naime, Turci su lijeni, pa kada
odluče da nam neka prava ospore ili nam napakoste, blagovremeno saznamo i to
preduhitrimo.
Grad, u koji odlazim samo po nužnoj potrebi, turski je, ali ima i neke
europske značajke. Unatoč Sultanovu odobrenju da kršćani ovdje zemlju slobodno
kupovati mogu, i unatoč razvijenoj trgovini, u čemu prednjači pravoslavni
ortodoks Tomo Radulović, na jedvite jade nekih 100 jutara od narečenog
Radulovića otkupismo. U prvi mah tražio je za zemljište na desnoj obali rijeke Vrbas (sa 400
hrastovih i 400 stabala šljive) čak tri hiljade dukata. Brate Ivane, ti
poznaješ moju upornost; natezali smo se, uz Konzulovu pomoć, do pola noći, a
onda gospodin Tomo, neka mu Svevišnji udijeli svaku milost, napokon spusti
cijenu na
1400 dukata.
Moram spomenuti i da sam, na kupljenoj zemlji, sva stabla znakom svojim
obilježio u nazočnosti Konzula i kmetova-katolika ovdašnjih: Ilije i Nikole
Bilića i Mijata Janića. (Ne zaboravi se vratiti na onih podcrtanih 400 stabala šljiva !). Sam
Bog znade kroz šta smo prolazili začinjući na pustoj livadi samostan! Ipak,
nakon rezignacije življa ovdašnjeg (muslimana, pravoslavnih, ali neka im Bog
oprosti – i katolika) dosljedno prakticiranje devize našega Reda „Ora et
labora!“ („Moli i radi“), uzdržanost u jelu i cjelodnevna šutnja, priskrbili su
nam, Bogu hvala, i opće poštovanje ne samo prostoga puka-kmetova (bez razlike u vjeri) nego i Vlasti službene. Sada na nas gledaju kao na „derviše“, a
to su pripadnici muhamedanskih sekti, koji uživaju velik ugled. Podigosmo,
dakle, samostan, ali nije nam bilo dopušteno zvoniti.
Prošle godine, u proljeće AD 1872, ovdje je velika suša zavladala. Kapi
s neba mjesecima nema. Turska vlast naredbu izdade kojom se sve konfesije
(muhamedanci, kršćani i Mojsijevi) obvezuju da svaki, prema svome obredu, molbe za
kišu Svevišnjem upućuju. Vidjeh tada priliku da Paši banjalučkom priopćim kako
smo i mi, trapisti, voljni pridružiti se i za kišu Boga moliti – ali pri
tome moramo i zvoniti.
Turci držahu kako smo pobožni „derviši“ koji osobitu milost Božju
uživaju. Ukazom nam zvona rabiti dopustiše „dok kiša ne padne“. I Bog milostivi
(da li baš na naše zvono?) kišu na zemlju otposla. Istini za volju – trapisti
su se molitvama posljednji pridružili, pa tako i kod naroda, ali i kod vlasti,
zavlada uvjerenje da je baš naša zvonjava kišu dovabila.
I Muhamedanci su, nakon toga, samostanu dolazili, klanjali nam se i
uzvikivali „Mašallah!“ A to je znak udivljenja i na turskome znači: „Kad Bog
hoće (to i bude)!“ Zvonismo još dugo poslije toga, a njima to nije smetalo.
A sada da ti, brate Ivane, objasnim ono o
šljivama.
Kad sam u proljeće AD 1869. stigao u ovaj kraj, zamijetih nešto što
nigdje i nikad vidio nisam. Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo najblaži
izraz za
uživanje u rakiji, što se ogleda u cjelodnevnom napajanju tim vražjim
eliksirom. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako
revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere – neka im Bog oprosti!) kako im
nije mrsko to smeće. Svima su od rakije lica zemljane boje, oči se jedva naziru kroz nabubrele kapke, i gotovo da ne možeš sresti čovjeka koji ide
pravo, a da ne tetura. Turci – begovi još i nekako (oni i ne hodaju nego jašu
na konjima), ali nadničari mogu raditi najviše sat-dva, a onda se svale u jarak (ako
ga kopaju). Ili, nakon sudaranja sa stablima koja su
kanili posjeći, naprosto zamru od rakije.
Muka je to velika jer ovdje šljive uzgajaju isključivo da bi od njih
destilirali rakiju. Pa da bar to čine na način kako se to u svijetu radi. Ovdje
su,
naime, u stanju iz deset kilograma prevrelog voća izvući dvadeset
litara otrova koga niko živ i nigdje u svijetu okusio ne bi. A ovi ga piju
umjesto vode, jer kažu – od vode obole bubrezi, ispadaju zubi, napada kostobolja.
Vidjevši tu muku i propast, odlučim podučiti bijednike da se šljive
mogu sušiti, pa u zimi, okrepljujući i hranljivi kompot od njih praviti.
Trapisti oduvijek suše voće pa ponudili seljacima da ga kušaju. I bijahu zadivljeni. Da
bih im nekako šljive uskratio, lani sam s ostalom braćom sagradio sušionicu.
Onda sam ponudio dobru cijenu i otkupljivao to voće, punio sušnicu, a pred
prošli Božić, besplatno, raji i kmetovima, bez razlike vjere, to sušeno voće
dijelio. Vjerovao sam da će im se oči otvoriti: uzeli su novce (a ostali bez
šljiva) i onda te šljive sušene dobili. Bilo je očekivati da će ove godine i
sami početi šljive sušiti jer sam razglasio da ću sve viškove otkupiti.
Niko sretniji od mene kada sam prošloga oktobra i novembra zaključio da
se šljiva destilira tek na dva-tri mjesta u cijelome kraju. Jer ovi jadnici su
gotovo cijeli urod prodali za našu sušnicu. Minula je Nova godina, stigao
januar, snijeg je cijeli kraj gotovo zatrpao, tek smo put do samostana uspjeli
malo prokrčiti. A onda se moja zamisao srušila, a bolje bi bilo, neka mi
Svevišnji oprosti, da su se nebesa provalila i još jedan opći potop nastao!
Hulio sam u sebi, a sada nastavljam perom. Da skratim: jednoga dana dolazi
samostanu brojno izaslanstvo. I nose darove. Neko mlijeko, neko kozu, tjeraju i
nekoliko ovčica, svježe ispečenih ogromnih kruhova, i svi pjevaju (bolje je
kazati – zavijaju kao vukovi) i, dragi moj brate u Kristu Ivane – svi pijani da
ne mogu pijaniji biti!
Sklopljenih ruku zaustih se obratiti Svevišnjem, no najstariji među
zabludjelima pristupi s nakanom da mi ruku poljubi, ali se onako pijan nosom
svali u snijeg. Prignuh se da ga podignem, no on se izvali, i blaženog izraza
otpoče govoriti: „Neka Bog blagoslovi pater Vranju i sve patere, i ovaj
samostan, i sve trapiste koliko god i gdje god ih ima! Dok vi, sveti oci, ne
dođoste, mi smo, bijedni, ujesen rakiju pekli, popili bi je do iza Božića, a
onda cijelu zimu suha grla tugovali. Kad ste nas posvijetlili da se šljiva sušiti
može, nama su se Nebesa otvorila. Neka vam Bog da zdravlja i veselja, jer sada,
i u pola zime, mi rakiju od suhih šljiva peći moremo! I bolja je, oče
duovniče, od one sirove, jesenske. Ilija dodaj-de našem premilostivom i učevnom
pater Vranji plosku da se i on pričesti ovom blagoslovljenom mučenicom od
njegovih suhih šljiva!“ Stisnuo sam zube brate Ivane da ne bih kletvu izustio!
Pobjegoh od bezbožnika koji su, neka im Bog oprosti, u stanju rakiju i od suhih
drva napraviti!
Cijeli dan i cijelu noć provedoh u molitvi i pokori, bez mrvice kruha i
kapi vode, a sve to uz flagelaciju do krvi! Braća su molila uz mene, a neki
suze
zadržati nisu mogli dok sam bičevao svoje griješno tijelo. Svevišnji mi
je svjedok da ni u snu ne pomislih kako će se moja benevolentna nakana u
blasfemiju izroditi!
Na koncu, sve što sam mogao učiniti bilo je da obznanim kako pristup
samostanu neću dopustiti nikome ko pije. Pijance nećemo ispovijedati ni
pričešćivati, niti ih crkvi pripuštati. Da je onda tek bilo jad naš vidjeti! Mi se smo nedjeljama držali u gotovo praznoj crkvi. O pričestima neću
niti pisati. Zatvorili bismo jedno oko na krštenjima, a posljednju pomast
davali smo u domovima umirućih – no tu ne možemo utjecati na ukućane koji smrt,
baš kao rođenje i krštenje, bez rakije zamisliti ne mogu. Za utjehu, i na
kraju: stanje se koncem februara počelo popravljali. Crkva je gotovo puna na
nedjeljnoj misi. Skrušeno mole puni pokajanja, ispovjede se i pričeste, a onda
nestrpljivo jure pred samostan, na livade, i tu počinju lokati. I muški i ženski,
bez razlike, i tako do zalaska sunca (ako ga ima).
Najradije bih pobjegao u Afriku, u misije, no još nisam ispunio zavjet,
a to je da ovaj Samostan postane zubljom industrijskog preporoda i općeg,
gospodarskog i kulturnog napretka ovog dijela Turske. Svevišnji će se, uz našu
molitvu, pobrinuti da ovako ne ostane zauvijek. Neka te, premili brate u Kristu
Ivane, ova epistola zatekne u dobrome zdravlju. Moli za nas koji smo ovdje, u sumračnome kutku Balkana. Moli da nas
Svevišnji uzdrži u Vjeri, Nadi i Ljubavi da istrajemo na svome križnome putu!
Moli i za ove nesretnike koji, osim u Boga,
vjeruju još samo u rakiju…
Tvoj brat u Kristu Franjo
Tekst je preuzet sa web strananice Ivana Lovrenovića
